24 Feb

posted by:

Jacim

1

Komentara

Kilimandžaro – Uspon na Uhuru vrh

Krenuli smo malo prije ponoći. Naprijed je išao Deo demonstrirajući taktiku Pole-pole. Ja sam za njim, a iza mene doktorica, pa ostale djevojke. Iako je izgledalo da skoro tapkamo u mjestu, prilično brzo smo odmicali. Pauze su išle na svakih 40 minuta, ali nakon nekog vremena i to je postalo predugo. Teren je postao strmiji i visina se već ozbiljno osjetila. Tempo je bio odličan, ali kontinuitet je pucao negdje u sredini kolone i ovima u drugoj polovini je bilo malo teže pratiti. S vremena na vrijeme javljaju se pojedinci sa različitim potrebama. „Keno, piški mi se. Može li pauza?“ – čuje se negdje ispod u mraku. Zaustavljam, svaki zahtjev je opravdan- svi mi imamo potrebe. Malo poslije neko treba da namjesti dio opreme. Ponovo predah. Razbija se koncepcija pauza na 40 minuta i Deo je zabrinut da gubimo na vremenu. Ja nisam, mislim da ide odlično i da imamo dovoljno vremena. Takođe znam da se ne smijemo iscrpljivati, jer visina lako preuzima kontrolu. Prihvatam prijedlog da se grupa podijeli. Momci koji su iskusni i kojima ide dobro prolaze naprijed. Zadužujem Dragoslava da ih vodi ka vrhu i ostavljam Dea u toj grupi. Dr Ceca i Sonja kažu da im odgovara dosadašnji tempo i pitaju mogu li nastaviti sa prvom grupom. Odobravam drage volje. Drago mi je što se osjećuju dobro i smatram da mi to daje vremena da se pobrinem za ostale. Ipak, očekujem da ću ih ponovo „pokupiti“ negdje usput. Dragoslav i prva grupa kreću, a sa mnom ostaju obe Milice, Bilja, Maja, Marijana i Luka. Nalazimo se iznad 5500 m i već vidim Gilmanovu kotu. Noć je predivna, ali se sa sjevera iz Kenije dižu oblaci. Oblačno je i iza Mawenzija. To mi se nije sviđalo.

Bilja se žali da joj mrznu prsti. Kaže ne osjeti ih i nikad ranije joj se to nije desilo. Ima dva para rukavica, ali jedne su joj prilično uske i bojim se da joj remete cirkulaciju. Luku boli glava i muka mu je. Nakon što smo krenuli dalje, on povraća. Pitam je li mu dobro, a on kaže da se sada puno bolje osjeća. S Majom je sve u redu, samo se osjeća umorno. Ona je odbila da joj domaći vodiči nose ruksak, a nije htjela uzeti ni diamox koji olakšave tegobe koje uzrokuje visina. „Tough lady“, mislim se u sebi. Negdje sa prvim svijetlom izlazimo na Gilmanovu kotu. Neprijatno sam iznenađen jer krater je sav pod snijegom. Vjetar je i pada snijeg. Ne mnogo, ali pada. Ovdje sam se nadao da ćemo gledati izlazak sunca iza Mawenzija, što je jedan od najljepših izlazaka za koje znam. Sunce nam daje i dodatnu energiju, pa se zadnja dionica do Uhuru vrha lakše savladava. Sada je magla i hladno je. Bit će teže nego što sam očekivao.Pravimo pauzu za čaj i okrepljenje. Nudim ekipi čaj od svježeg đumbira koji smo pripremili pred polazak na završni uspon. Dobar je i grije nas iznutra. Bilja plače. Kaže da joj mrznu prsti i ne zna šta da radi. Njeno ponašenje me plaši, nisam siguran koliko je taj osjećaj hladnoće subjektivan, jer sam ne osjećam da je toliko hladno. Maja misli da je Bilja podhlađena i vodič pokušavada je ugrije masiranjem. Bilja odbija i tvrdi da joj je hladno samo po prstima. Laknulo mi je. Dajem joj rukavice koje su komotnije i toplije od njenih i čini se da je sad sve u redu. Vodiči su malo nestrpljivi i pitaju šta ćemo dalje. „Idemo na vrh“ odgovaram bez dileme. „Je li svi?“ – pitaju opet. Zastanem i pogledam svakog iz ekipe posebno. Kod svakog u očima vidim želju da nastavi. Za svaki slučaj, pitam i ja ekipu.  „Svi“- potvrđujem, „idemo dalje“.

Marijana i Bilja već kreću. Za njima su Luka i Milica Stefanović. Maja zaostaje. Sada već osjeća probleme sa visinom i govori da joj baš i ne ide. Objašnjavam kako je sve to normalno i hrabrim je jer do vrha nam je ostalo još manje od sto visinskih metara. Milica  Slijepčević ide sporo. Propušteni treninzi i pripremni usponi dolaze na naplatu. Pratio sam Milicu od početka uspona, a još od ranije znam koliko joj Kilimandžaro znači. Od Mandara kampa, pa sve do sada išla je odlično, puno bolje nego što sam očekivao. Ove teškoće su normalne i siguran sam da Milica bez problema izlazi na vrh. Između kote Stela i vrha Uhuru srećemo našu prvu grupu koja se vraća sa vrha. Tu su i Sonja i dr. Ceca. Popele su vrh i dobro se osjećuju. Ceca kaže da je plakala na Gilmansu, vjerovatno od sreće. Dragoslav mi kaže da je na vrh izašao u 7.20. Nama je ostalo još petnaestak minuta. Presretan sam, ide puno bolje nego što sam očekivao. Potvrđujem da prva grupa sa Dragoslavom nastavi sa silaskom, a Radeta sam zamolio da ostane sa mnom i pomogne mi oko ostalih ako bude potrebno. Milica Slijepčević ide korak po korak…ali ogroman korak. Ne vrijedi je ubjeđivati da se tako više umara. Uskoro se u magli nazire veća grupa ljudi i nekako poznata taraba. Vrh J.

Stižemo na vrh. Luka, Milica Stefanović i Maja su tu, a Marijana i Bilja su već gotove sa slikanjem. Pred „tarabom“, koja je sada u novom ruhu gužva je zbog slikanja. Rade istupa naprijed da nam organizuje mjesto za slikanje. Kasnije čujem, kako je po dolasku prve grupe na tečnom srpskom postrojio okupljene penjače i naredio im da oslobode prostor da se naša grupa slika. Milica Slijepčević vadi arsenal zastava i „fotosešn“ počinje. Mi joj se pridružujemo sa za zastavom EST-a. Dok su se prisutni snašli, svi naši aparati su odradili posao i to iz više uglova. Izvadio sam i mobitel, ali samo sam uspio propratiti kako kako ikonica baterije sa zelenog pada na crveno i mobitel se gasi. Ipak je hladno.Još jednom premotavam gdje mi se nalazi koji član tima i pošto zaključujem da smo definitivno svi bili na vrhu dajem nalog da se krene nazad. Još nije bilo ni devet sati. Prolazno vrijeme je više nego dobro.

Krećemo nazad. Sada već osjećam da sam i ja dobro umoran i iscrpljen. Šta ću, znam da će biti lakše čim se spustimo par stotina metara. Rado bih požurio, ali ne mogu, ljudi su sa mnom. Malo naprijed, vidim Dea kako razgovara sa nekim vodičima iz druge grupe. I on je tu, super. Povratak nazad je tekao bez većih problema. Milica Stefanović i Luka su poslije Gilmansa već odmakli od nas. Ne brinem se, svi imaju pratnju Deovih vodiča. Snijeg i led počinju da se tope i silaz ispod Gilmansa je prilično nezgodan. Kasnije ide lakše, manje-više klizanje mekim siparom. Nema ni gužve, pa nema velike opasnosti od kotrljajućeg kamenja. Taman smo u nekoj međusmjeni. Dole pri kraju, srećemo dr. Cecu. Pala je par puta i odlučila da uspori. Milica i Rade su bili još iza nas, kada smo sišli u gušći oblak gdje je vidljivost bila prilično mala. Odlučujem da ih sačekam, a Maja, Ceca i Deo nastavljaju dalje. Ubrzo stižu Rade i Milica i zajedno nastavljamo do Kibo kampa.Stižemo oko pola dvanaest. Svi su tamo, umorni ali izgledaju izuzetno zadovoljni. Padaju međusobne čestitke, koje se sada već mogu nazvati zvaničnim. Svi su dobro i svi su popeli vrh Uhuru – 5895 m nad morem, najviši vrh Afrike i najvišu samostojeću planinu svijeta. Što bi rekli Mostarci – golemo J. Jako sam zadovoljan. Život je lijep.

Kenan Muftić
Extreme Summit Team

Komentari:

  • Miroslav -

    Čestitike! Svaka čast ekipi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>